Za naftu u Selnici zna se od 1850-tih. Selničko polje jedno je od najstarijih naftnih polja u svijetu jer je tu redovna eksploatacija počela stavljanjem u proizvodnju sonde br. 4, l7.XI 1900. godine, i održava se sve do 1952. godine.

Na području Selnice na dva mjesta nađena su veća ležišta nafte (prema dr E. Bohma). To su:
1. Singerovo polje, gdje se glavni naftni horizont nalazi na dubini 165 – 190 m
2. Rakyev brijeg, gdje se glavni naftni horizont nalazi na dubini 127 – 145 m.

Naftni pješčani slojevi sadrže i dosta gline pa su ti kolektori mjestimično prilično slabi. Dr. E. Bohm smatra da nafta, dolazi iz dubljih matičnih kami (slojeva).
Proizvodnju i istražne radove na selničkom polju daje se po razdobljima j prema poduzećima (financijerima), koji su radove izvršili.

1) Stavenov (1889- 1890) je u Selnici izbušio 4 bušotine i to: od 51, 231, 274 i 284 m, ukupno 840 m. Dobio je nekoliko vagona nafte i zatim je ostao bez kapitala, pa je likvidiralo poduzeće. Njegova rovna prava prekupio je 1895. godine W. Singer.

2) W. Singer (1895- 1906). Singer je odmah počeo bušiti u 1895. godini, nakon što je dobio u posjed prve samorovove na području Selnice, koje je do tada posjedovao Stavenov.

U tom periodu Singer je izbušio 31 bušotinu kod potoka Kamenice (Singerovo polje), od kojih je bilo 6 negativnih. Počeo je sa bušenjem dubokih bušotina (tada). Br. 1 dosegla je 491 m, a broj 2 – 509 m.Dublje bušotine od oko 800 m koje su dosegle miocen nisu dale proizvodnju. Bušotine su locirane na tzv. Singerovom polju za koje je dobio rudarsku povlasticu 1901. godine (na 3 rudna polja). Stavljanjem u proizvodnju sonde br. 4 – l7.XI.1900. godine počela je reai redovna proizvodnja, a u 1901. godini u proizvodnji je već bilo 8 sondi sa 1002,5 t odnosno 125 t/sondi godišnje.

Kvalitet selničke nafte je prvorazredan. Singer navodi stijedeće analitičke podatke:
Benzin 0- 150 °C 8,3 %
Petrolej 150 – 300 ° C 57,3 %
Teško ulje preko 300 ° C 28,0 %
Parafin 4,2 %
Koks i gubitak 2,2 %
Spec. tež. kod 15 ° C 0,855

Nafta je takve kvalitete da se mogla u neprerađenom stanju upotrebljavati kao pogonsko gorivo kod diesel motora. Kod bušenja, tada, dubokih bušotina imao je tehničkih teškoća, kao što su česti lomovi bušaćih šipki, zavodnjavanje bušotina, jer se zaštitne kolone nisu cementirale, slaba stručnost kadrova. Sve je to dovodilo do toga, da je morao 4 bušotine likvidirati, dobivši neznatnu proizvodnju.

Naročito je karakteristična bušotina 5 koja je trebala nabušiti primarno bogata ležišta na cca 1000 m. Bušotina je dosegla do 788 m, nakon skoro tri godine bušenja (1900- 1903.) zbog mnogobrojnih havarija, lomova, prodora vode i erupcija. Pokazivala se vrlo perspektivnom, jer su pojave plinova i nafte počele od 138 m, kod 334 m dobivena je nafte 13,5 tona, kod 708 m snažna erupcija vode, te kod 714 – 718 m uslijedila je erupcija nafte, koja je za 4 sata izbacila cca 7,5 tona nafte. Bušotina je zbog tehničkog stanja morala biti likvidirana. Singer je ostao bez financijskih sredstava, iscrpljen troškovima za tu bušotinu. Tražio je državnu subvenciju za nastavak istraživanja, što je i dobio 1904. godine, baš obzirom na pojave nafte i plina na toj bušotini.

U tom periodu vrlo intenzivno se bušilo, sa šest garnitura (“mašinski”), a postojao je jedan parni i jedan plinski motor za crpljenje nafte. Bilo je zaposleno oko 400 radnika, ali se taj broj do 1908. godine naglo smanjio. Dobivenom državnom subvencijom nastavio je bušenje u 1904. godini. Izbušio je 3 bušotine 800-900 m iz kojih je dobio 1606 tona što je bilo premalo da bi opravdao optimističke tvrdnje u svojoj molbi da će u većim dubinama otkriti veliko ležište značajno za cijelu Ugarsku. Proizvodnja nafte u tom periodu je u znatnom porastu, u vezi sa intenzivnim bušenjem plićih bušotina, te je u 1902. godini dosegla rekordnih 1483,2 t/god. Tek 40 godina kasnije (1943) dosegnuta je proizvodnja 1.541 t/g. Proizvodnja nafte na polju Selnica dobivena je u početku eruptivno, slojnim pritiskom potiskivana je nafta iz sloja na površinu, u za to pripremljeni rezervoar. Po prestanku eruptivnog dobivanja ugradivane su dubinske pumpe, pokretane postavljenim njihalicama (kašaljke) na površini.

Pridobivena nafta u Selnici transportirana je prvo cisternama konjskom zapregom, a kasnije sa pumpom Worthington po 4 km dugom naftovodu do rezervoara za željezničku stanicu u Murskom Središću. Tik uz željezničku stanicu nalazilo se izgradenih 5 manjih rezervoara s ukupnim kapacitetom od 400 m3 i jedan veliki od 1200 m3 nafte. To je bio naš prvi naftovod, izgrađen od 1901 – 1904. godine. (Prvi naftovod u svijetu bio je izgraden 1865. godine). Singerje 1805/6. godine završio istraživanje bušenjem, a nastavio s proizvodnjom nafte.

Rezime: U razdoblju od 1895-1905. godine izbušio je ukupno 31 bušotinu sa 9,581 m. Iz tih bušotina dobiveno je 4516,8 tona. Postoji mišljenje da je vrijednost proizvedene nafte, koju je ostvario Singer, pokrila oko 1/4 troškova bušenja i investicija. Vrijednost proizvedene nafte procjenjuje se sa cca 270.000 kruna (60 kruna/t).

London-Budapest Oi1 Syndicate (1911- 1914)

Postupno odumiranje međimurskog naftonosnog gospodarstva je trajalo do 1911. godine. Sredinom 1911. godine sklopio je Singer ugovor po kojem je sindikat dobio pravo raspolaganja rudnim poljima i bušenja na Singerovim samorovovima. Singeru je pripadalo 15% od dobivenih količina nafte, od plina i ozokerita. Do 15.V 1913., kad je ugovor prekinut izbušeno je 17 bušotina. Tada se radovi nisu nastavljali sve do konca I. svjetskog rata. Bušotine imaju naziv ANG. Osnovni kapital engleskog društva iznosio je 22.000 funti. Za vrijeme radova engleskog društva izbušeno je kod Selnice 16 i kod Peklenice 1 bušotina s ukupno 5066 m, proizvodnja novih bušotina do kraja 1914. procijenjena je sa 1100 tona koncem 1914. godine. Singer je imao u Međimurju sa 226 samorova pokrivenu površinu od 129 km2, a posjedovao je ukupno 15 rudnih polja s površinom od 4,3 km2.

Državni sekvestar (1919-1922)

Za vrijeme I. svjetskog rata sve bušaće aktivnosti su obustavljene, jedino se pod Singerovom upravom proizvodila nafta. U studenom 1918. za vrijeme revolucionarnog vrenja u Međimurju skoro sve proizvodne bušotine bile su zatrpane i oštećene kao i ostale instalacije.

Poslije rata nova država SHS sekvestrirala je Singerovu imovinu kao stranom državljanu. Država je počela sa čišćenjem starih bušotina i bušenjem novih. Od 1921 – 1922. izbušeno je ukupno 6 bušotina sa osposobljenom garniturom, s ukupno oko 1188 m. Od završetka rata do konca 1922. godine, bilo je proizvedeno 350 tona nafte iz starog fonda bušotina i novih te je uspostavljena redovita proizvodnja na oko 800 do 1000 kg nafte dnevno. Godine 1922. donijela je bivša Jugoslavija Zakon o istraživanju nafte i plina njihove eksploatacije, te davanje povlastica za to istraživanje i eksploataciju. Prema tom Zakonu ti su radovi pod nadzorom rudarskih vlasti. Ovim Zakonom se ukidaju samorovovi kao povlastica za istraživanje nafte i plina, a uvode se takozvana istražna polja u površini od 8 km2, no na snazi ostaju već postojeća “rudna polja” tj. povlastice za eksploataciju nafte i plina.

Prema tom Zakonu povlašćeni je bio dužan da unutar stanovitog roka obavi predradnje potrebne za istraživanje nafte, geološka ili geofizička istraživanja i da uredno plaća takozvani “regalni danak«, tj. taksu za dodijeljena istražna polja, koja je iznosila 400 din, po jednom istražnom polju godišnje. Povlastice za istraživanje i eksploataciju nafte dobivale su se na temelju naročitih ugovora izmedu države (Min. šuma i ruda) i zainteresirane osobe. Na temelju tog novog Zakona osnovano je na području već poznatih naftnih nalazišta, više poduzeća od kojih su najglavniji bili slijedeći:

1) Medimursko petrolejsko d.d. Selnica, na području Međimurja s istražnom površinom od 34 istražnih polja po 8 km2
2) Panonija a.d. osnivač Rade Pašić, sin bivšeg ministra predsjednika N. Pašića, na području Međimurja i Moslavine u opsegu 253 istražna polja.

Godine 1922. priznato je W. Singeru jugoslavensko državljanstvo i priznata su mu i vraćena ranije stečena “rudna prava”. Na temelju ugovora dodijeljena su mu 1923. godine 34 istražna polja po 8 km2 i priznate su mu stare povlastice na 12 rudnih polja. Na temelju toga ugovora osnovano je 1923. godine poduzeće »Međimursko petrolejsko d.d.« sa dioničkim kapitalom od 2.500.000 din. Ovaj akcijski kapital dostajao je za najvažnije opravke i kompletiranje dviju bušaćih garnitura kanadskog tipa i za dvije bušotine, jedne od 203,7 m i druge od 142 m dubine. Obje bušotine ispale su negativne. Ostavši tako već 1925. godine bez sredstava za nastavak radova, Međimursko petrolejsko d.d. tražilo je strane financijere voljne za ulaganje svog kapitala u istražne radove. Tako je 1926. godine izvršena prva smjena stranih financijera akcionara i interesenata za međimurska naftna nalazišta. Od 1926. godine do svršetka II. svjetskog rata izmijenilo se 6 stranih koncesionara.

Anton Raky

Kao prvi financijer pojavio se 1926. godine poznati naftni stručnjak Dr Antun Raky, koji je sklopio, dozvolom jugoslavenske vlade, ugovor o bušenju i eksploataciji s “Medimurskim petrolejskim d.d.”. On je 1926. godine započeo sa istražnim bušenjem u Selnici, dopremivši za taj rad tri kompletne bušače garniture od kojih jedna za dublja bušenja do 1600 m, a ostale dvije do 500 m. To su bila moderna postrojenja, kombinacija udarnog i rotacionog bušenja, ali bez rotacionog stola za stalno okretanje dlijeta. Postrojenja su posjedovala naprave i pribor za jezgrovanje. Bušaći tornjevi bili su drvene konstrukcije. Djelatnost ovog financijera bila je dosta obimna, jer je od 1926. godine pa do 1931. godine uložio u bušaće radove u Selnici i Peklenici oko 18.000.000 din. Za to vrijeme izvedeno je u Selnici 22 bušotine, od kojih 4 duboke preko 500 m, a ostale od 120 – 350 m. Bušotina br. 19 (Rakyev brijeg) iz 1931. godine bila je prva bušotina u Međimurju koja je prešla 1000 m (1083), koja je kao negativna obustavljena. Od 22 bušotine 12 je bilo pozitivnih. Ukupno je izbušeno 5546 m, uglavnom na Rakyevom brijegu. Osim bušenja eksploatirala se nafta i gradila rudarska okna (šahtovi). Izgrađena su tri okna od 1927 – 1933. godine: jedno od 65, drugo od 110 i treće od 135 m. Okno br. 2 u početku davalo je 3000 kg nafte, okno br. 1 bilo je samo probno za ispitivanje položaja i pada slojeva. Najdublje okno presjeklo je nabušeni sloj pa je bilo manje produktivno. Okna su bila tehnički dobro opremljena.

U svrhu istraživanja u to vrijeme angažirani su neki inostrani “rašljari” koji su sa takozvanim “vilinskim rašljama” obilazili teren, ali bez ikakvih rezultata, umjesto današnjih modernih geofizičkih metoda istraživanja. Uslijed financijskih poteškoća Rakyjeva grupa se povukla 1935. g. Kroz 1935. i 1936. godinu vršilo se samo eksploatiranje postojeće produktivne bušotine u Selnici i Peklenici. Dobiveno je 194 tona selničke nafte i 218 tona pekleničke nafte.

Početkom 1937. godine javlja se kao majoritetni vlasnik dionica “Međ. petrolejsko d.d” austrijska firma “Raky Danubia” iz Beča., koja buši samo u Peklenici. Po okupaciji Austrije prešle su dionice “Međ. petrolejskog d.d.” u posjed švicarske firme koja ih je držala sve do jeseni 1940. godine. Za vrijeme financiranja i upliva ove firme, na međimurskim naftnim poljima izvršena su po prvi puta opsežna geofizička ispitivanja. Ista firma nastavlja bušenje u Peklenici na najgornji peklenički sloj 114 plitkih bušotina, i jednu duboku bušotinu do 1130 m koja je kod te dubine kao negativna obustavljena.

Jugopetrol

Kad je Jugopetroal (15.VIII. 1940 – 30.IV.1942. godine) prouzeo pogon Selnice u kolovozu 1940. godine proizvodsnja je bila minimalna. Mjesečno je iz četiri bušotine bilo dobiveno 600 – 700 kg nafte, a ostale bušotine bile su zavodnjene. “Jugo-Petrol” je počeo odmah s bušenjem i izbušio je ukupno 26 plitkih bušotina, od kojih 15 pozitivnih. Od pozitivnih najizdašnija je bila S-17. S-1 dala je početnu proizvodnju 1,5 – 2 t/d, a S-2 2 – 4 t/d. Plitke bušotine izbušile su glavni selnički horizont. Međutim, početna proizvodnja naglo je padala, s postepenim zavodnjavanjem. U tom periodu ukupno je izbušeno 4890 m , te ukupno proizvedeno 1.769 t nafte. U svibnju 1942. godine predao je »Petrolej d.d.« pogon mađarsko-njemačkom poduzeću »MANAT« (1942 – 1944) u kom je bila zainteresirana ista njemačka grupa. Od tada pa do 1943. godine bilo je izbušeno 16 plitkih bušotina od kojih 5 pozitivnih. U proljeće 1943. obustavljeno je bušenje u Selnici. Proizvodnja je iznosila ukupno 3.645 t, najveća proizvodnja ostvarena je od l.V.-3l.XI.1942. – 1541 tone. Jugoslavenski kombinat za naftu i plin – Proizvodnja nafte Lendava, s bušenjem je u Selnici nastavio 1945. godine, a do 1950. godine izbušeno je 16 bušotina plitkih na glavni naftni horizont.

Ukupno je izbušeno 16 bušotina sa 2706 m, a proizvedeno je ukupno 2688 tona nafte.

Sitnice

Na lokalitetu Sitnice, koji leži u sredini izmedu selničkog i pekleničkog polja još Singer je izbušio dvije bušotine. Singer je umro oko 1935. godine i njegovi nasljednici su prodali svoja koncesijska prava holandskoj grupaciji Continentale Handelsbank iz Amsterdama, koja je financirala izvodača radova Raky Danubia. U 1938. godini holandska firma prodala je svoje koncesije u Međimurju švicarskoj firmi HOLDINGHAND A.G. CHUR iz Zuricha. Ova je firma vrlo stručno pristupila istraživanju. Godine 1938. firma je nabavila prvu modernu rotary bušaću garnituru i počela je u rujnu 1938. godine bušiti Sitnice-1. Predhodno su izvršena geofizička mjerenja na osnovu kojih su locirane tri duboke bušotine: Sitnice-1, Peklenica 47 i Križovec-2. Bušotina je bila kod 1103 m završena u slojevima miocena kao negativna. Bili su nađeni tragovi nafte, plina i dobar EK-dijagram, ali kod ispitivanja nije dala rezultate. Bušenje je vrlo loše izvedeno. Bušotina je bila napunjena isplakom, ali su se kasnije (1940) pojavili plinovi koji su nosili sobom naftu. “Jugo-Petrol” locirao je 1940. godine bušotinu Mur 01, koja je nabušila nekoliko slojeva nafte izmedu 400 i 680 m, ali nije mogla biti privedena proizvodnji, uslijed jakog prodora vode, pa je napuštena. Dosegnula je dubinu od 900 m. U 1942. godini bušena je bušotina Mur 2. Završena je kod 774 m u miocenu, kao negativna. Nafta nije nađena na toj lokaciji, ali izvršena geofizička mjerenja i ovi rezultati bušenja na toj lokaciji doveli su do lokacije Petešovci-1 u Prekomurju, gdje se počelo bušiti 29. 1.1943., kojom je otkriveno veliko naftno polje Petešovci kod Lendave u Prekomurju.

Izvor: Radovan Filjak
Dragutin Janžek
Stjepan Kontrec
Stjepan Marković
Jeronim Tarandek
Josip Vugrinec