Dolaskom Zrinskih u Međimurje i prelaskom na protestantizam, u Selnici su bili luterani, dok je znatno više katolika bilo u okolnim selima koja su pripadala župi. Međutim, iz kanoničkih vizitacija (1622 – 1649.) vidljivo je da su i protestanti i katolici dolazili na služenje Svete mise u župnu crkvu Sv. Marka koju je služio katolički svećenik.
Godine 1657. još je 20 protestantskih obitelji živjelo u Selnici. Prema zapisu kanonskih vizitacija pouzdano se zna da je 1660. godine, za vrijeme župnika Ivana Benkovića, postojala već zidana crkva. Većina stanovnika u to su vrijeme bili luterani, a mjesto Vratišinec s drvenom kapelicom Sv. Križa i trgovište Središće s kapelom (crkvom) Sv. Martina pripadali su župi Selnica. Na području župe tada je stanovalo i šest plemića; Martin Lipić, Matija Tutolak, udova Matije Deaka, Juraj Tanodi, udova Đurđakovica i Mihalj Bartomanić.Nakon što je kralj zaplijenio imanja Petra Zrisnkog, župnu crkvu Sv. Marka vizitirao je 12. svibnja 1688. godine kanonik arhiđakon Ivan Zubić. Uz crkvu se nalazio trošni drveni župni dvor. Na području župe tada je živjelo 2532 ljudi.
Početkom 18. stoljeća grof Ivan Čikulin uzima u zakup Međimurje te obnavlja temelje crkve, a drveni pokrov mijenja crijepom. U njegovo je već vrijeme čitavo stanovništvo župe katoličke vjere. Međutim, potres 1738. godine oštećuje obnovljenu crkvu, pa se ona postupno ponovno obnavlja gotovo do kraja stoljeća. U međuvremenu crkva dobiva orgulje s 9 registara (1787.), pobočne oltare Sv. Ane i Sv. Antuna Padovanskog (1793.), a novi drveni župni dvor s gospodarskim zgradama nakon što je 1791. stari izgorio u požaru.
Zanimljiv je podatak da je crkva imala propovjedaonicu, a ni jednu ispovjedaonicu.
Godine 1802. vlastelin, grof Juraj Feštetić upravlja posjedima u Selnici, a svi su seljaci njegovi kmetovi. Župa broji 2116 žitelja. Nakon pripajanja Međimurja Hrvatskoj 1849. godine svi su kmetovi oslobođeni. Godine 1857. izvršen je popis stanovništva po kojem je u samom mjestu Selnici bilo 1 kuća sa 62 stanovnika. Po vjeri su svi bili rimokatolici, a selo je i dalje bilo sjedište župe Sv. Marka.

Razvoj ovog kraja počinje krajem 19 stoljeća (oko 1870.g.) kad se na području Selnice počinje u otvorenim kopovima eksploatirati ugljen. Za naftu, koja je također razvijala ovaj kraj samom činjenicom što je njena eksploatacija zapošljavala ljude, na ovom se području znalo još od 1850. godine. Selničko je naftno polje jedno od najstarijih u svijetu. Dva su nalazišta bila u proizvodnji: Singerovo polje i Rakyev brijeg. Bušotina br. 4 stavljena je u proizvodnju 17. studenoga 1900. Naftu je bušio W. Singer, a ona je bila takve kvalitete da se u neprerađenom obliku mogla koristiti kao pogonsko gorivo za dizel-motore. Transport nafte vršio se u prvo vrijeme cisternama s konjskom zapregom da bi od 1901. do 1904. bio izgrađen prvi naftovod u nas dužine 4 Km, od Selnice do željezničkog kolodvora u Murskom Središću. Proizvodnja nafte u Selnici trajala je do 1952. godine.
Upravo su nalazišta nafte i ugljena razvijala ovaj kraj, pa je u samoj Selnici 1937. godine zabilježeno 428 stanovnika prema popisu tadašnje kraljevine Jugoslavije.

1918. GODINA

1918. godine u Selnici je od tuberkuloze umrlo 16 ljudi, a od “španjolske” i “engleske” groznice ili ifluence 27 ljudi. U Selnici i okolici samo u vremenu od 26. listopada do 6. studenog, dakle u svega 12 dana umrle su 22 osobe ili gotovo dvoje svakog dana.
Najviše ih je umrlo 28. listopada, čak 6 ljudi. U jesen 1918. godine kad se je već raspala austro-ugarska monarhija, vojnici koji su se vratili sa različitih dijelova Europe kući očekujući bolji život, dočekalo ih je siromaštvo, glad, nepravde, neravnopravnost, korupcija i vlast u rukama onih koji nisu ni iskusili teškoće rata.
S obzirom na to od 2. do 4. studenog 1918.godine odjednom se diglo cijelo Međimurje.
Izvršeni su juriši na općine, žandarmerijske stanice, dvorce, marofe, dućane, šumarije, škole i sve ostalo što nije bilo na istoj strani klasnoj ili nacionalnoj.
Započelo je u Prelogu i Goričanu da bi se ubrzo proširilo na cijelo Međimurje pa tako i na Selnicu.
3. i 4. studenog iz marofa u Črnoj Mlaki raznijeto je dosta žita i stoke.
Znatna šteta učinjena je na postrojenjima za eksploataciju nafte, strojevi su uništeni, a duboki bunari (500-800m) zatrpani su.
U školi su uništene mađarske knjige i spisi.
Napadnuta je i trgovina Neumann Lajosa i u gužvi koja je nastala ubijen je Neumann Lajos, vjerojatno nesretnim slučajem (u službenom spisu stoji da je uzrok smrti ubojstvo u pucnjavi). To je jedini poznati slučaj u cijelom Međimurju da je netko tako stradao u revolucionarnom istupu naroda.
O represiji protiv revolucionarnog pokreta u Selnici postoje nesigurni podaci.
Narod je morao vračati na marof u Črnoj Mlaki i mjesnom trgovcu sve što je odnijeto i više.
Žandarske i vojne patrole obilazile su brežuljkasta područja , ondje se opijale, ponekog uhitile i ispitivale uz više ili manje batina.

1944. Godina

Krajem studenog 1944. godine Kalnički partizanski odred (koji su činili Međimurci) je krenuo u Koncovčak gdje su razmješteni u kljetima da se odmore.
Istovremeno je bataljun pripremao napad na uporište u Selnici, gdje je 16 Mađara čuvalo naftne izvore.
Te iste noći Selnica je dobila pojačanje od 80 mađarskih vojnika.
Zato je četa došla neprimjetno do Selnice, dva voda su ostala u zasjedi na cesti prema Čakovcu i Murskom Središću, a jedan je napao uporište.
Mađarski vojnici su otvorili žestoku vatru i bacali bombe.
Borba je trajala jedan sat, a zatim su se Mađari sa velikim brojem žrtava predali
Zarobljeno je 56 mađarskih vojnika, poginulo 12, a ranjeno 15.
Kod Kalničkog odreda poginuo je jedan vojnik iz G. Pustakovca, dvojica su teže ranjena, a nekoliko ih je bilo lakše ranjeno.
Odred je uništio materijal koji nije mogao izvući, pa je tako zapaljena zgrada, dva automobila, skladište s kožom i hranom, te je ispuštena nafta iz rezervoara.
Nakon toga odred se povukao u Koncovčak jer nije mogao izdržati pritisak neprijatelja koji je dolazio iz Čakovca.
U Selnici je 21. prosinca 1845. rođen Stjepan Šadl koji je bio župnik u Macincu. On je bio rodoljub, te se opirao nasilnoj mađarizaciji Međimurja i zbog toga bio proganjan zajedno sa još nekoliko međimurskih svećenika.