Uskrs, najveći katolički praznik sustavno nam pretvaraju u kič jaja i zečeva, pretvaraju nam u nekakve blagdane. Naravno, potrebno je i to jer s time nam se igraju djeca i prilaze Uskrsu na jedan drugi način. Mi odrasli, mi šutimo, šute intelektualci jer ionako se ništa ne može promijeniti. Jesmo li stvarno odustali?
Imali smo mi i krvavi Uskrs, prvu žrtvu Domovinskog rata Josipa Jovića. Znaju li nam osnovnoškolci tko je Josip Jović? Možda jedan dio, ali sigurno svi ne.
Domovinski rat, krunica, molitva Majci Božjoj, molitva Isusu…..molitva Bogu. Molitva je bila onaj presudni trenutak koji je našim herojima dao potrebnu snagu za pobjedom, za slobodom Hrvata.
Iznevjerili smo sve ono što nas je okupljalo. Društvene mreže su nas preplavile, preplavili su nas lažni profili koji po uputama nalogodavca udaraju s ciljem da se vrijeđamo, izbacujemo svoje frustracije, s ciljem omalovažavanja naših svetinja.
I tako, iako brojčano nadmoćni, molitelji postaju problem društva. Mediji iskrivljuju poruke s oltara, ali zato ona šačica drugih puni naslovnice. Tako oni koji se zalažu kontra svemu što je temelj hrvatskog naroda negdje tamo, tamo daleko postaju lažni dobročinitelji i spasioci nevine djece.
Qou vadis Hrvatska? Ima li još nade za nas?
Naše zajedništvo, smišljeno prekinuto, nema alternativu.
Dočekajmo zato uskrslog Krista! U duhu zajedništva krenimo ponovno jer Hrvatska nam je jedina domovina.
Sretan Uskrs!
